M:agazin

 

Koji jezik najljepše zvuči kroz poeziju?

Svaki jezik, zapravo, lijepo zvuči ako je poezija bistra, a duboka, kad teče. Kao voda. Neke vode su nemirnije od drugih, a tu se ja radije pronalazim, pa ću reći da meni svi oni zvučno dramatični jezici, poput portugalskog, turskog, poljskog, srpskog, hrvatskog, japanskog, islandskog, farsi, galskog, francuskog i još nekoliko drugih, zvuče ubjedljivo. Sa godinama sve teže odgovaram na ovakva pitanja, jer mi je mnogo štiva priraslo srcu. Ako moram izabrati, neka to bude – farsi jezik (Iran).

Sporazumijevaš se na osam jezika, na kojem jeziku pjevaš, a da ti je sljedeći koji želiš da naučiš?

Svako znanje valja obnavljati, a kad se mnogo toga drži u glavi, svakako da neko znanje popusti, ukoliko se ne koristi redovno. Tako da se ja, uglavnom, bavim time da mi i ovih nekoliko jezika, koje već govorim, ne iščezne. Doduše, pored romanskih, germanskih, slavenskih i turkijskih jezika, voljela bih načeti neko novo jezično stablo. Bio bi red da naučim taj japanski već jednom.

 

Da li postoji nešto što je zajedničko svim narodima kada je muzika u pitanju?

Patos. Nezavisno od tematike koja se u pjesmi obrađuje; bila to lična ili masovna stradanja, socijalna nepravda, ponos ili, u konačnici, ljubav. A o tome se u svakom narodu pjeva.

Živjela si u brojnim zemljama, koja država je najinspirativnija za umjetnost? U kojoj bi voljela da ostaneš zauvijek?

Ne postoji najinspirativnija zemlja, postoji naše unutrašnje stanje. Neki prostori umiju podržati određena stanja duše, pa se tu duša može i lakše izraziti. Ne samo umjetnički. Mene nosi neko moje usnovljeno viđenje da mogu svuda biti to što jesam (ukoliko ne vrijeđam izvjesne običaje domaćina!), pa se i ne majem mnogo pejsažima oko sebe, inspirišu me - ovom svijetu potpuno nebitni - detalji. Ipak, dobro se osjećam pored vode. Ili na istoku. Bilo koje zemlje. Tako da bih zauvijek ostala negdje pored vode – na ostrvu.

Kako ti djeluje lokalna publika? Da li je otvorena za tvoje stvaralaštvo?

Lokalna publika je pristojna. Barem je to bila na mom posljednjem koncertu. Ranije sam znala doživljavati i neprijatnosti. Uvijek i svuda ima uskogrudog naroda, naroda kojem nije pravo što pjevam pjesme njima nekog drugog, omraženog, naroda. Srećom, ne osvrćem se na to. Meni u publici uvijek sjedi bar desetak pari ušiju koje zaista putuju sa mnom. Ima tu divnog svijeta, nezavisno od mogućnosti poimanja svega o čemu ja pjevam ili govorim. Volim kad ugledam djecu i starce u publici. Posebno volim znati da ima i znalaca. Kako muzikologa, tako i istoričara.

Od svih dosadašnjih nastupa koji ti je najposebniji i zbog čega?

Bilo je tu divnih iskustava, divnih saradnji, mada sam, uglavnom, one najbitnije koncerte izvela potpuno sama. Ipak, rado se sjetim jednog koncerta na kojem sam bila gost, zajedno sa sjajnim Luisom Guerreirom, prije nekih jedanaest godina u Centru Sava u Beogradu. A pamtim taj događaj, jer sam tada prvi put zvanično dobila potvrdu o kvalitetu svoje interpretacije fado muzike, upravo od njega. Kasnije su se izredali možda i bitniji događaji, ali za ovu priliku izdvajam taj.

 


Autentična si umjetnica, posebno na našem podneblju. Da li si imala neke uzore i koji su to?

Rekla bih da sam ja tek svoja, vrlo jednostavna u svom djelovanju – slušam svoje srce, a onda ga čuju i drugi. Takve danas zovu autentičnim. Nekad je bilo dovoljno ono „umjetnik“. Ne priklanjam se nikome, ali učim iz mnogo čega. Slušam, uglavnom, sad već pokojne muzičare, ali niko od njih nije zaista mrtav, jer su ostavili živo blago za sobom.

Koliko je pandemija uticala na tebe kao umjetnicu? Da li je smanjila produktivnosti ili si otkrila neke nove dubine?

Pandemija, ili kako već, me je prikovala na mjestu, presjekla put, kao i mnogima oko mene.

Nije mi značajno naškodila kao umjetniku, ali kao živom i privrednom čovjeku jeste. Ja živim od svog posla, isto kao i obućar ili inženjer mašinstva.

 

Ko bi bila Asya kada se ne bi bavila muzikom?


Kuhar. Bila bih kuhar u dobrotvornim ustanovama. Volim kuhinju. I kuhinjski prostor. Rekla bih da sam na tom polju jednako šarolika, kao i u muzici. Kako volim jesti, iako se ne vidi, to bi bilo sjajno zanimanje.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Koja je sljedeća destinacija?

Planove odavno ne pravim, obično se jalove, ali se držim nekolicine svojih principa prema kojima ću nastaviti djelovati u skladu sa datom situacijom. Ja uvijek nešto stvaram, pa kad bude bilo uslova – izdaću neki rad. Sigurno da želim ponovo putovati, pa ću i o tome razmišljati onda kad se otvori kavez. Postoje zaokružena mjesta na mojoj mapi, ali bih to ostavila za sebe.

Za M:agazin intervjuisala: Aleksandra Škrbić                                                                                                                                                  AUG 2021

                                                                                                                                                                      

interview - m:agazin